Od njive do mjesta hodočašća

Spomen kamen ploča na polju Loibach / Libuško polje 1987. godine; slika prikazuje kamen u izvornom obliku (Grb dalje bijelo-crne boje), spomen mjesto tada još nije bilo izgrađeno (pozornica, groblje; izvor: privatno, 1987.).

Na jednom polju u okolici Bleiburga, na jugoistoku Koruške, blizu granice bivše Jugoslavije, predala je britanska vojska bježeće Hrvate jugoslavenskoj vojsci. “Bleiburg” je simbol za nekoliko mjesta na kojima se događala kapitulacija. Na austrijskoj strani granice ustaška dijaspora i bivši vojnici NDH-a mogli su se sastajati i nakon 1945. godine. Na Sisvete 1952. održana je prva komemoracija na groblju u blizini grada Bleiburga (Čvrljak 2015:54). Na Libuškom polju tada su bile samo njive. Godine 1965. jedan bleiburški seljak kupio je prvo zemljište polju i otad se komemoracija održava upravo tamo (Pavlaković 2008:21). Prilikom četrdesete godišnjice “Bleiburga” jedna od inicijativa bila je za postavljanje spomenika na polju. Austrijska vlast je tada to odbila, posebno s obzirom na svoju vanjsku politiku. Ipak, već 1987. podignut je spomenik s bilingvalnim natpisom, ali netočnim prijevodom. Originalni tekst na hrvatskom je glasio: U ČAST I SLAVU / POGINULOJ / HRVATSKOJ VOJSCI / SVIBANJ 1945., a na njemačkom: ZUM GEDENKEN / AN DIE / GEFALLENEN KROATEN / MAI 1945., što je pogrešno prevedeno kao: U ČASTI / NA / POGINULE HRVATE / SVIBANJ 1945. Lijevo od natpisa nalazi se metalni križ, a desno polumjesec sa zvijezdom, u spomen na vojnike muslimane iz tzv. “Handžar” divizije. Dodatno je pored križa urezan grb NDH, štit s uzorkom šahovnice, ali s prvim poljem bijelim.

Godine 1995. još jedan spomenik postavila su Braća hrvatskog zmaja, nacionalistički nastrojeno tajno društvo utemeljeno još 1905., koje je znatno poraslo u doba kvislinške NDH, dok je 1946. u Jugoslaviji zabranjeno, da bi 1990. bilo iznova osnovano. Spomenik izražava sjećanje na “žrtve Križnog puta, koji je počeo 15. svibnja 1945. na ovome mjestu” te “na sinove i kćeri” koji su “poginuli jer su voljeli svoj narod i domovinu” (samostalan prijevod, op. a.). Napokon, 2003. se krenulo u akciju proširenja spomenika, za što je financijska sredstva posebno donirala Vlada RH predvođena SDP- om, sa čak 125.000 eura za kupnju dodatnog zemljišta, pregrade i sl. (Čvrljak 2015:55; Kolstø 2010:1162). Međutim, austrijska vlada i osobito gradonačelnik Bleiburga to su proširenje zabranili naročito zbog historijskog revizionizma i opasnosti od “neofašističkih okupljanja”. No, postupno su podrška Katoličke crkve i koruške vlade predvođene pokojnim Jörgom Haiderom prevagnule i revizionisti su 2004. dobili dozvolu te počeli sa širenjem.

Spomen ploča nakon što je tekst promijenjen natrag; Grb počinje bijelim poljem, Hrvatski tekst o hrvatskoj vojsci. (Izvor: AK Bleiburg / Pliberk, 2008).

Jedan korak naprijed i dva koraka unatrag

Kako bi mogli dobiti dozvolu za veliko širenje spomen-područja s parkiralištem i stalkom za vijence, revizionisti su nakon učestalih kritika svojih aktivnosti u medijima morali pristati na promjenu natpisa, što znači da je nakratko, od 25. travnja 2005., na spomeniku pisalo: “U SPOMEN / NA NEDUŽNE ŽRTVE / BLEIBURŠKE TRAGEDIJE”. U međuvremenu, revizionisti su šahovnicu na spomeniku ispunili bojom (prethodno je bila bezbojna), zbog čega je sada kristalno jasno da se radi o grbu NDH-a i 13. SS-divizije “Handžar”. Možda već 2007., ali najkasnije 2008., natpis je ponovo promijenjen zbog pritiska pripadnika hrvatske dijaspore, kad je vraćen već citirani natpis iz 80-ih, dok je grb ostao isti. Godine 2006./07. kupljeno je još zemljišta uokolo spomenika, gdje se sada nalaze fiksna bina i govornica, a u najnovije vrijeme priča se i o tzv. vojnom groblju. Izvjesno je da je cilj svih ovih aktivnosti učvršćivanje mita o bleiburškoj tragediji zakapanjem posmrtnih ostataka koje bi tamo tek trebalo donijeti, za što su austrijske vlasti po prvi put čule 2010. Kad je ta stvar “procurila” u javnost, općina Bleiburg i kotar Velikovec su ju zaustavili i uskratili revizionistima svoju dozvolu, a čak je i Katolička crkva u Koruškoj izjavila da neće dopustiti izgradnju takvog groblja. Godine 2017. Wolfgang Sobotka, tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova iz Narodne stranke Austrije, na pitanje u parlamentu jasno je odgovorio da nema nikakvih osnova za ekshumaciju i ponovo zakapanje “vojnih kostiju” u Bleiburgu (Parlament.gv.at 2017). Otad vlada mir – ali prijetnja i dalje postoji, jer bilo je jasno da su nominalno svi protiv takvog groblja, no malo tko je želio zaista učiniti nešto protiv toga.

Spomen ploča nakon što je tekst promijenjen natrag; Grb počinje bijelim poljem, Hrvatski tekst o hrvatskoj vojsci. (Izvor: AK Bleiburg / Pliberk, 2008).

Literatura

Čvrljak, Carla (2015) Die Tragödie von Bleiburg. Zwischen Kult und Wahrheit. Diplomarbeit Uni Wien.

Kolstø, Pål (2010) Bleiburg: The Creation of a National Martyrology. In: Europe-Asia Studies, Jg. 62, H. 7, 09. S. 1153-1174.

Parlament.gv.at (2017) Anfragebeantwortung: Einsatz bei rechtsextremer Ustaša-Feier in Bleiburg/ Pliberk (117776/AB), https:/www.parlament. gv.at/PAKT/VHG/XXV/AB/AB_11776 /index. shtml; pregledano dana 23.10.2018)

Pavlaković, Vjeran (2008) Red stars, black shirts: Symbols, Commemorations, and contested histories of World War Two in Croatia. In: The National Council for Eurasian and East European Research Working Papers, 15 September 2008.