»Potpuni administrativni prijestup«

Godišnji sastanak ustaša kod Bleiburga može se održavati samo uz podršku ili barem aktivno ignoriranje od strane lokalnih nadležnih organa i javnih institucija, u obliku kakav je danas. Primjer ovoga je “pogreška u prijevodu” na memorijalnom kamenu: dok se na hrvatskom “hrvatskoj vojsci” misli na razdoblje prije 1945. godine, na njemačkom se misli samo na “pale Hrvate” (vidi “Od polja do mjesta hodočašća”). Vlasti ne samo da ignoriraju ovu činjenicu, već su se čak složile i s velikim proširenjem od jednog posjednog kamena do memorijalnog spomenika, uključujući binu i groblje.

Godišnja proslava kod Bleiburga sastoji se od procesije na javnim putevima, kao i skupa na privatnom posjedu, uključujući misu i politične govore. Lokalne vlasti pojednostavljuju: svi dijelovi ovog višesatnog događaja su dio crkvene proslave. Parking za 300 autobusa na magistralnom putu i biciklističkoj stazi: crkvena proslava. Nacistički pozdravi pored spomenika ili na glavnoj cesti do spomenika: crkvena proslava. More zastava ekstremnih desničarskih stranaka Hrvatske: crkvena proslava. Fašističke majice, zastave i transparenti: crkvena proslava. Ovo je omogućeno člankom 5. Zakona o javnim skupovima, kojim se iz nadležnosti isključuju crkvene proslave i procesije. Međutim, to je praktično jedino moguće jer svi nivoi uprave zatvaraju oči pred činjenicom da ovo nije samo crkvena proslava. Gradonačelnik, predsjednik okruga i predsjednik pokrajine igraju zajedno.

Ova percepcija je također prepoznatljiva u službenom jeziku: dakle, proslava u internim dokumentima opčine Bleiburg i regionalnog štaba kao “hrvatska proslava” i kao “nekadašnja komemoracija sjećanja na majku hrvatske emigracije” (Odluka opčine Bleiburg, 2015). Godinama se vlada Koruške izvlači stavom da samo savezna vlada može poduzeti mjere protiv ovog događaja. Predsjednik okruga Peter Kaiser je na inauguraciji 12. travnja 2018. godine u Koruškom državnom parlamentu primijetio da je riječ o “skupovima ekstremne desnice pod okriljem [...] crkvene proslave” da bi se “izbjegla zabrana događaja, (...) u skladu sa Javnim zakonom policijskoj sigurnosti, pravno je nadležno Savezno ministarstvo unutarnjih poslova” (vidi Kurier, 2018). Koliko su poražavajuće činjenice o prirodi događaja, utoliko više je nerazumljiva neaktivnost političara i administracije.

Kao što je već opisano, proslava kod Bleiburgaje jedan od osrednjih događaja za hrvatsku unutarnju politiku, važna točka u domaćem političkom kalendaru. Takve su na primjer bile komemoracije 2015. i 2016., pred izbore koji su se održavali ubrzo nakon toga. Godine 2016., Tomislav Karamarko, zamjenik premijera Hrvatske i neofašistički ministar kulture Zlatko Hasanbegović posjetili su skup kako bi ga iskoristili u izbornoj kampanji. Otkad je Recep Tayyip Erdoğan 2016. u Austriji sproveo svoju kampanju, izborne kampanje inozemnih stranaka i mandatara stoje pod posebnim nadzorom. Godine 2017., pravo okupljanja je promijenjeno da bi ubuduće to bilo otežano. Posebni uvjeti se sada odnose na “namjensko učešće predstavnika stranih država” (§ 2, Aps. 1a VersG). To se odnosi i na proslavu kod Bleiburga – ukoliko se ne radi o činjenici da je koruški biskup potpisao događaj kao misu.

Brojni neonacisti i organizirani neofašisti učestvuju u ustaškoj proslavi kod Bleiburga. Toga se nitko ne odriče, već se postupa kao da se to ne može spriječiti: predstavnici organizatora kažu da oni nemaju utjecaj, niti imaju spisak osoba, to je jednostavno crkvena komemoracija, na koju svi mogu doći. Katolička crkva kaže da nema utjecaja na događaje van katoličke mise, to je privatna proslava. Organi sigurnosti (LV Koruška, LPD Klagenfurt i BH Volkermarkt) navode u protokolu kako ne znaju unaprijed tko će doći na proslavu jer je privatna, a slobodu izražavanja i održavanja skupova treba zaštiti (pogl. izjavu biskupije Gurk-Klagenfurt, LPD Carinthia i BH Volkermarkt 2018.).

Za policiju i sigurnosne organe u saveznoj državi Koruška skup ne predstavlja problem, već negativno izvještavanje o njemu. Izvještaji o fašističkim simbolima, provokativnim pjesmama i neonacistima iz Austrije, Hrvatske i Njemačke dovelo bi javnost u nesigurnost i u kritiku izvršne vlasti. Štoviše, izvještaji o okupljanju neonacista doveli bi do još veće pažnje o skupu, što bi pak dovelo do dolaska još više neonacista – što bi dovelo do još lošijih izvještaja. Rješenje leži u rukama operative. Pošto ne žele da postupaju protiv nacističkog pozdrava, fašističkih simbola ili neonacista, moraju se izvještavajući mediji i fotografi isključiti. Ovo je za javnost očigledno olakšavajuće. Dok se neonacistima ne gleda kakve su njihove namjere, novinarima se odmah nameće, šta oni u suštini hoće: ponižavati Korušku.