Područje fašističke države NDH počevši od 1941. godine kao i okolna područja bivše Kraljevine Jugoslavije okupirane od sila osovine (Italija, Njemačka); (Izvor: Wikimedia, javni izvor).
Godine 1919. nastaje jugoslavenska država – kao posljedica raspada Austro-Ugarske, formirana je ustavna monarhija s Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja je obuhvaćala velike dijelove Balkana. Otpočetka pojedine stranke bile su skeptične prema centralizmu nove države. Središnji akteri za nezavisnu hrvatsku državu bili su Hrvatska seljačka stranka (ukratko: HSS), kao i nacionalistička Hrvatska stranka prava (kratica: HSP), od koje su kasnije nastale ustaše. Hrvatska seljačka stranka je na jugoslavenskim izborima 1920. postala treća sila po veličini u državi, ali je odbijala bilo kakav parlamentarni rad do 1924. te je bila u temeljnoj suprotnosti s Državom SHS.
Iz HSP-a nastaju Ustaše
Već 1915. budući “poglavnik” ustaškog pokreta Ante Pavelić postaje stranački tajnik HSP-a, koja je osnovana 1861. godine. HSP je odbacila bilo kakav oblik jugoslavenske države i pozvala na uspostavu velike nacionalističke Hrvatske. Zajedno sa HSSom formirali su hrvatsko-nacionalnu opoziciju Jugoslaviji. Međutim, ta je suradnja trajala samo do 1924. godine, kada je Seljačka stranka proglasila odanost jugoslavenskoj državi ili Kraljevini Srba, Hrvata, Slovenaca te sudjelovala u vlasti i radu parlamenta. Tako je HSS odustala od odbijanja centralizirane države i od tada
zahtijevao veću autonomiju unutar države (vidi Hory / Broszat 1967.).
Kada su 1928. godine unutarnje jugoslavenske napetosti dosegle vrhunac, vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić i još dvojica zamjenika ustrijeljeni su u parlamentu, a kralj Aleksandar uspostavio je kraljevsku diktaturu. Seljačka stranka ponovno je stupila u strogu opoziciju. U tim okolnostima, HSP je vidio vrijeme za fašistički pokušaj svrgavanja i počeo širiti svoje djelovanje na militantne akcije. Formirane su oružane skupine koje su odmah počele provoditi antisrpske napade. Ubrzo, međutim, HSP je shvatio da neće doći do hrvatsko-nacionalne revolucije, djelomično zato što Seljačka stranka pod novim vodstvom nije htjela podržati aktivnosti HSP-a. Proglašenjem Kraljevine Jugoslavije i pripadajućom zabranom svih stranaka 1929. godine osnovana je “Ustaša – Hrvatska Revolucionarna Organizacija”, ukratko ustaše. Pavelić i njegovi istomišljenici otišli su u inozemstvo kako bi uspostavili kontakte s bivšim hrvatskim političkim organizacijama i počeli stvarati paravojne postrojbe. Nastala su dva kampa za obuku u fašističkoj Italiji, koja su podržavala ustaše, kao i jedan u Mađarskoj. U sljedećim godinama došlo je do napada i pokušaja ustanka, kao i propagandne aktivnosti izvan i unutar Jugoslavije (vidi Hory / Broszat 1967.).
Kao posljedica fatalnog ubojstva jugoslavenskog kralja Aleksandra I. 1934. godine, pripisanog ustašama, fašistička
Italija smanjila je svoju potporu sve dok sporazum o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije 1937. nije okončan: kampovi za obuku su raspušteni, vodstvo ustaša stavljeno je pod policijski nadzor, a njihovi članovi zatvoreni. Pristalica iz ustaških struktura bilo je također u Trećem Rajhu, ali nije bilo toliko podrške kao u Italiji, uglavnom iz diplomatskih razloga. Ovime je ozbiljno ograničeno djelovanje ustaša od 1937. do 1941. (Vidi Hory / Broszat 1967.).
Propagandni plakat NDH-a, 1942. Hrvatski fašizam pridružuje se silama osovine u njemačkoj i italiji; prijevod “Borba za ujedinjene Europe” (Izvor: dr. Anton Brilly / NDH, 1942; Jareb / Bekavac: Politički poster u NDH. Zagreb, 2015.)
Osnivanje nazavisne Države Hrvatske (NDH)
Godine 1941., zbog teškog pritiska nacističke Njemačke, Kraljevina Jugoslavija se pridružila Silama osovine (Njemačka, Italija, Japan), napuštajući politiku neutralnosti. Istog je dana u Jugoslaviji došlo do državnog udara, koji je bio usmjeren protiv zajedničke politike sa Silama osovine te je htio vratiti prethodnu politiku neutralnosti. Kao odgovor na državni udar deset dana kasnije, 6. travnja 1941, započela je nacistička invazija na Jugoslaviju, a 10. travnja proglašena je “Nezavisna Država Hrvatska” (skraćeno: NDH), dok se 15. travnja Pavelić vratio iz progonstva u Zagreb, gdje je preuzeo vodstvo NDH (vidi Čalić 2010.).
Proglašenjem NDH nastala je država koja je pokrivala dijelove teritorija današnje Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine. Osim područja pod hrvatskom upravom, postojala je i njemačka i talijanska vojna zona. Zapravo, to je značilo da je NDH bila vazalna država fašističke Italije i nacističke Njemačke, ali je mogla kontrolirati veliki dio svog teritorija i djelovati slobodno. Preuzimanjem vlasti učinjen je pokušaj restrukturiranja društva prema modelu nacističke Njemačke, već 17. travnja 1941. uvođenjem “Zakona o zaštiti naroda i države”. U principu, usvojeni su Nürnberški rasni zakoni (vidi Čalić 2010.). Bilo je i trenutnih antisrpskih i antisemitskih mjera i akcija. Posebna značajka NDH bila je, za razliku od drugih saveznika Njemačke, neovisna administracija sustava koncentracijskih logora, koji je djelovao bez njemačke
pomoći. U najvećem koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno je između 80.000-90.000 Srba, Židova, Roma i drugih (vidi Radonić 2004.).
Osim vojske NDH-a i hrvatske žandarmerije, ustaše su također imale regularne i neregularne para-milicije. Poput nacista, ustaše su pod svojom komandom imale “elitnu jedinicu” – 1. pukovniju ustaške milicije, tzv. “Crnu legiju”. Poznata po brojnim pokoljima, i danas se slavi na Libuškom polju (vidi Basket 2013.). U ljeto 1941. godine, ustaše su ubile više od 100.000 Srba u masovnim pucnjavama i protjerale još 200.000 u Srbiju (vidi Korb 2010.). Uskoro je ustaška milicija koristila iste tehnike kao i njemačke specijalne postrojbe protiv civilnog stanovništva u osvojenim dijelovima Sovjetskog Saveza: okupljanje zatvorenika, kopanje jama, masovno pucanje u jamama (vidi Košaru 2013.). Destruktivni antisemitizam, kao i upućivanje na ideologiju etničke skupine definirane kao Arijevci, otkrivaju ideološke sličnosti između nacionalsocijalizma i ustaškog pokreta. Glavna razlika između njih je klerikalno katoličko poticanje ustaša. Istodobno je talijanski fašizam bio važna referentna točka za ustaše. Ustašku ideologiju možemo najbolje opisati kao “sintezu nacističke i fašističke prilagodbe hrvatskim prilikama” (Radonić 2004.).
Zajednička povorka crkvenih dostojanstvenika i dužnosnika NDH-a države, rujan 1944.; desno na slici: biskup Alojzije Stepinac (Izvor: NDH-a država 1944., javni izvor).
Katolička Hrvatska i Ustaše
Glavna točka sukoba od samog početka za Državu SHS, a kasnije i za Kraljevinu Jugoslaviju bila je religija, upravo zato što se smatrala pokazateljem nacionalne pripadnosti. Pet i pol milijuna stanovnika (oko 46 %) bili su pravoslavci, 4,7 milijuna (oko 39 %) katolici i 1,3 milijuna (oko 11 %) muslimani (vidi Deschner, 1982.). Postojale su i manje protestantske i židovske zajednice. Posebno između dviju najvećih vjerskih struja postojali su sukobi moći na nacionalnom nivou. Srbija, zajedno s Makedonijom i Crnom Gorom, bila je uglavnom pravoslavna, a Slovenija i Hrvatska katoličke. Pripadajuća crkva imala je značajnu ulogu u odgovarajućoj nacionalnoj identifikaciji I pitanju raspodjele moći u relativno mladoj državi. Osim toga, katolička Hrvatska bila je strateški važno mjesto protiv pravoslavlja i islama na Balkanu za sjedište Rimokatoličke crkve, Vatikan. Provedba državnog ugovora 30-ih godina između Katoličke crkve i jugoslavenske države zaoštrila je odnose. I srpsko-nacionalni i hrvatsko-nacionalni pokreti nikada nisu bili dovoljno zastupljeni u svojim interesima (vidi Deschner 1982.). Katolička crkva je imala posebna prava u državi NDH, zbog svoje važnosti u preuzimanju vlasti i provedbe ustaškog režima. Stoga ne čudi da je proglašenje NDH započelo s “Božjom providnošću i voljom našeg velikog saveznika”, a s “Bogom i Hrvatima!” i “Za dom spremni!” završavalo (vidi Hory 1965.).
Istovremeno je pravoslavna crkva lišena svih prava. Za Srbe je to značilo da su bili konvertirani pod prisilom, deportirani
i/ili ubijani. Trećeg svibnja 1941. već je postojala “pravna uredba o promjeni vjere”, koja je također odredila tko se uopće može konvertirati. Pravoslavni svećenici, bogati i intelektualci su se mogli konvertirati samo u iznimnim slučajevima (vidi Dedijer 2011.). Imovina i posjedi Srpske pravoslavne crkve i bogatih pravoslavaca preneseni su na Rimokatoličku crkvu. Svim Židovima je oduzeta imovina, što je bio jedan od prvih koraka ka planiranom uništenju. Također, Židovi su morali nositi Davidovu zvijezdu,
Srbi plavu traku s “P” za “Pravoslavac”. Pravoslavcima i Židovima bio je onemogućen pristup mnogim javnim mjestima kao što su pločnici, uredi, trgovine, restorani, javni prijevoz i život u mnogim dijelovima Zagreba (vidi Deschner, 2012.). Također, mnogi su otpušteni s posla i uhićeni, a ćirilično pismo je zabranjeno (vidi Dedijer, 2011.). Pravoslavne crkve su postale katoličke ili su pretvorene u robne kuće, klaonice, javne zahode, štale, zatvore, mjesta pogubljenja ili potpuno uništene. Ako su srpska djeca još uvijek bila mala i bez roditelja – primjerice, u slučaju ubojstva ili deportacije njihovih roditelja – djelomično ih je prihvatio hrvatski Karitas kako bi ih premjestili kod drugih obitelji (vidi Deschner, 2012.). Dok su mnogi pravoslavni svećenici bili ubijeni, prvi ustaški dužnosnici često su bili svećenici “postavljeni za zapovjednike koncentracijskih logora, vođe logora I upravitelje kvartova i države” (vidi Dedijer 2011.), između ostalog, kao što su ranije bili istaknuti u svom stavu protiv Jugoslavije. Posebno franjevački red i njegovi redovnici imali su važne funkcije u ustaškom sustavu. Njihovi su samostani služili kao ustaški centri skladišta oružja, za organiziranja i odgajanja. Članovi reda djelovali su kao politički savjetnici, građanski guverneri I krvnici u koncentracijskim logorima. Nakon rata franjevački samostani u Austriji, Italiji i Francuskoj preuzeli su izbjegle ustaše i naciste (vidi Deschner 1982.).
Parada 13. naoružane planinske divizije SS “Handžar”, pod nadzorom Velikog Muftija Amin al-Husseina zajedno sa SS časnicima, 1944., (Izvor: Bundesarchiv, slika 146-1980-036-05/Unbekannt/CC- BY-SA 3.0).
13. SS divizija "Handžar"
U ožujku 1943. formiran je “1. Hrvatski SS dobrovoljni odjel “, kasniji “13. odjel SS-a ‘Planinska divizija’”. Regrutiranje se odvijalo unutar NDH, posebno u područjima s većinskim muslimanskim stanovništvom. Za vrlo kratko vrijeme prijavljeno je 12.000 vojnika koji su imali obuku u bavarskomMittenwaldu i južnoj Francuskoj. Jedinica, koja je položila zakletvu Adolfu Hitleru i Anti Paveliću, dobila je njemačke i austrijske časnike te je brojala oko 25.000 vojnika. Jedinica se sastojala uglavnom od bosanskih i hercegovačkih muslimana i između četvrtine i trećine (nemuslimana) Hrvata (Korb, Pavlowitch 2010). “Handžar” je nosio simbole nacističke Njemačke i grb NDH te dobio podršku muslimanskog imama iz Zagreba. Ova postrojba je predstavljala prvi praktični pokušaj da se iskoristi zajednička nit antisemitizma između islama i nacionalsocijalizma. Vojnici “Handžara” dobili su ideološku obuku o tim pitanjima, a imami su djelovali u svrhu antisemitske agitacije. “Handžar” je bio uključen u brojne operacije u NDH od 1943. do 1945. godine. Što je situacija bila više prijeteća za NDH, to je više vojnika dezertiralo s opremom, ponekad u stotinama, djelomično kako bi došli natrag u svoja sela ili prebjegli u partizane. U jesen 1944. situacija je postala toliko akutna da su časnici preporučili razoružavanje jedinice, što je još pojačalo dezertiranje. Krajem 1944. veliki dio jedinice je raspušten. Dok su njemački i austrijski pripadnici te jedinice pobjegli u Austriju preko Mađarske, brojni bosanski i hrvatski našli su se u svibnju 1945. u Bleiburgu.
Kraj NDH
S napredovanjem Jugoslavenske narodnooslobodilačke vojske i predajom njemačkog Wehrmachta, ustaške udruge, domobrani, simpatizeri, visoki ustaški dužnosnici, četnici, njemačke (Wehrmacht i Waffen-SS) trupe itd., počeli su bježati pred partizanima u oslobođene zone Britanaca. Oni su se nadali da će se tamo moći predati kako ne bi pali pod jugoslavenske zatvorske kazne, poznajući svoje zločine i strahujući od odmazde. Jugoslavenska narodnooslobodilačka vojska htjela je to spriječiti na svaki način te im presjeći put bijega. Tako je sve do 25. svibnja 1945. Bilo snažnih vojnih sukoba. Neke su jedinice 14. svibnja stigle do Libuškog polja kod Bleiburga, gdje su kontaktirale britanske postrojbe kako bi se predale. Međutim, britanske su snage odbile prihvatiti kapitulaciju na svom području i jedinice su se morale predati Jugoslavenskoj narodnooslobodilačkoj vojsci. Odatle su dovedene na jugoslavenski teritorij. Na povratku je bilo odmazdi koje su odnijele desetke tisuća života. Iz tih događaja izgrađen je žrtveni mit Bleiburga. Suprotno mitu, u Bleiburgu nikada nije bilo smaknuća, ona su se odvijala na teritoriju Jugoslavije. Sam Bleiburg ne predstavlja kapitulaciju ustaša, već je prije kapitulacija nekolicine koja se zatekla na tom prostoru (vidi Dietrich 2008.).
Nekoliko tisuća (uključujući i visoko rangirane i važne) ustaških dužnosnika uspjelo je pobjeći s rođacima u progonstvo, gdje su stupili u kontakt sa simpatizerskim hrvatskim skupinama prognanika i odakle su mogli nastaviti svoje propagandne i organizacijske aktivnosti. Pavelić je pobjegao preko katoličke “štakorske linije” u Argentinu. Tamo je stajao pod zaštitom diktatora Perona i osnovao vladu u progonstvu. Kasnije je zbog atentata bio prisiljen pobjeći u Španjolsku, gdje je ponovo stajao pod zaštitom, ovaj put španjolskog diktatora Franca. U Španjolskoj je umro 1959. godine (vidi Dietrich 2008. i Deschner 1965.).
Iz socijalističke Jugoslavije...
Nakon završetka Drugog svjetskog rata I dolaska Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na vlast, osnovana je Federalna Narodna Republika Jugoslavija. U smislu političkog sjećanja, “bratstvo i jedinstvo” bila je jedna od središnjih ideja socijalističke Jugoslavije. Partizanska borba kao utemeljiteljski mit Jugoslavije za to je stvorila preduvjete, tako da je sva ratna krivica bila rezervirana za poražene ne-komunističke neprijatelje, a bilo kakva rasprava o počiniteljima, žrtvama i borcima otpora bila je zabranjena. Jedini dopustivi podsjetnik bilo je sjećanje na antifašističku borbu, koja je protjerala elemente kao što su jugoslavenski nacionalizam i fašizam iz javnosti. Svrha toga je bila uspostaviti neku vrstu nacionalnog sklada. To potiskivanje i razdvajanje s prošlošću i (reakcionarnim) ideologijama nije moglo dugo potrajati: od 1960-ih / 1970-ih, nacionalističke težnje postajale su glasnije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća sve je češća bila rasprava srpskih i hrvatskih povjesničara o nacionalnim udjelima u partizanskom pokretu. Franjo Tuđman, koji je kasnije postao prvi predsjednik Republike Hrvatske, zauzimao je središnje mjesto (vidi Radonić, 2008.). Kao rezultat nacionalističkih rasprava pojavili su se 1980-ih novi žrtveni mitovi. Umjesto ozbiljnog znanstvenog rada, nastalo je nacionalističko “sjećanje”. Tuđman je opet imao ključnu ulogu: svojom knjigom Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. pojednostavljeno je prikazao povijest: sustavno je smanjivao broj ubijenih u logoru Jasenovac i stavljao u Bleiburg isti broj navodno ubijenih od strane partizana. Istodobno je govorio o Jasenovcu kao o “radnom logoru”, tvrdeći da su Židovi sami odgovorni za svoje istrebljenje i postulat antisemitizma kao konstante povijesti. Nije poricao ustaške zločine, već je sustavno za zločine optuživao četnike i partizane, kako bi ustaške relativizirao (vidi Radonić 2008.)
… u današnju Hrvatsku
U travnju 1990. Franjo Tuđman i njegova “Hrvatska demokratska zajednica” (HDZ), koju je on osnovao, pobijedili su na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj. Nakon osamostaljenja Hrvatske u lipnju 1991. godine, Tuđman, koji je do svoje smrti 1999. godine vladao nacionalističko-autoritarnim načinom, sve više je favorizirao NDH: javna mjesta su nazivana prema ustaškim dužnosnicima, uklanjani su partizanski spomenici, valuta je ponovno nazvana kuna (kao u NDH) (vidi Čalić 2010. i Radonić 2008.). Iako je HDZ danas proeuropska, konzervativna stranka, pozitivna referenca na NDH sastavni je dio hrvatskog društva i HDZ-ove politike.
Literatura
Calic, Marie-Janine (2010). Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. München.
Dedijer, Vladimir (2011). Jasenovac das jugoslawische Auschwitz und der Vatikan. Freiburg.
Deschner, Karl-Heinz (1965). Mit Gott und den Faschisten. Der Vatikan im Bunde mit Mussolini, Franco, Hitler und Pavelić. Stuttgart.
Deschner, Karlheinz (2012). Mit Gott und den Faschisten. Der Vatikan im Bunde mit Mussolini, Franco, Hitler und Pavelić. Freiburg.
Deschner, Karlheinz (1982). Ein Jahrhundert Heilsgeschichte. Die Politik der Päpste im Zeitalter der Weltkriege. Von Pius XII. 1939 bis zu Johannes Paul I. 1978. Köln.
Dietrich, Stefan (2008). Der Bleiburger Opfermythos. In: Zeitgeschichte. 35. Jg. Heft 5. S. 298-317.
Hory, Ladislaus und Broszat, Martin (1965). Der kroatische Ustascha-Staat 1941–1945. München
Hory, Ladislaus und Broszat, Martin (2010). Der kroatische Ustascha-Staat 1941-45. München.
Korb Alexander (2010). The Germans and the Ustaša-massacrers. Syrmia 1942. In: Pattingson, Juliett and Shepherd, Ben (eds), War in a Twilight World. Partisan and Anti-partisan warfare in Eastern Europe, 1939-1945, Basingstoke.
Korb Alexander (2013). Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945. Hamburg.
Radonić, Ljiljana (2008). Vergangenheitspolitik in Kroatien – Vom Geschichtsrevisionismus zur Aufarbeitung der Vergangenheit? In: Zeitgeschichte. 35. Jg. Heft 5. S. 282-297.
