Ulje na platnu namijenjeno prikazivanju zamišljenog masakra; u središte slike su vojnici i obitelji ubijene od strane partizana, u prvom planu i lijevo strani vojnici su odvedeni na (“marš smrti”), na desnoj strani i na gornjem dijelu slike je britanska vojska koja je izdala Hrvate (Izvor: nepoznato, vjerojatno zajednica Hrvata u izbjeglištvu/dijaspori).
Konzervativne sile svih usmjerenja svake godine se okupljaju pred spomenikom na Libuškom polju, sjećajući se tragedije koja se nikada nije dogodila – navodnog masakra na polju. Zna se za umiranje određenog broja ranjenika 14. i 15. svibnja 1945. u okolici Bleiburga, kao i za samoubojstva na Libuškom polju, primjerice ustaškog generala Tomislava Rolfa. Međutim, mit nastavlja živjeti u svijesti revizionistički nastrojenih osoba, a za hrvatski nacionalizam i neofašizam nepostojeći masakr predstavlja vrlo važan događaj.
Revizionističko oblikovanje mita
Natjecanje uspomena
Konkurentna sjećanja
Kao što je gore navedeno, za vrijeme Tuđmana, jugoslavenska je politika sjećanja bila potisnuta na stranu u dobro mita o Bleiburgu: Obilježavanje sjećanja na koncentracijski logor Jasenovac, izjednačili su s navodnim događajima u Bleiburgu i time pokušali relativizirati holokaust i genocid nad Srbima i Romima.
Nakon Tuđmanove smrti 1999. godine i nakon što je stranka HDZ 2000. godine izgubila na izborima, revizionistička se politika o spomenu na Jasenovac promijenila, a nacionalni skupovi u Bleiburgu nastavili su se bez promjena. Za to razdoblje je karakterističan pokušaj da se Jasenovcu namijeni ista pozornost kao i Bleiburgu. Revizionizam o ustaškim zločinima nije više bio tema nekolicine marginalnih aktera, nego i predsjednika države. Stranka HDZ, koju je reformirao Ivo Sanader, je nakon pobjede na izborima 2003. godine, nasuprot želji vlastitih birača počela uklanjati ustaške spomenike i preimenovala ulice koje su bile nazvane po ustaškom ministru Mili Budaku. Sanader u Jasenovcu nije više govorio o Bleiburgu, te je, kao Mesić, osudio ustaške zločine. Ali je on i dalje osuđivao zločine ‘crnog i crvenog totalitarizma’ i pokušavao relativizirati ustaške zločine, tako što ih je uspoređivao sa socijalističkim. Osim toga je nauk iz Jasenovca redovito povezivao s ‘domovinskim ratom’ u devedesetim godinama prošlog stoljeća i time pokušavao nadomjestiti ‘stari mit’ o ‘hrvatskoj tragediji’ u Bleiburgu novim mitom prema kojem su ‘Hrvati’ u devedesetim godinama prošlog stoljeća postali žrtve ‘novog fašizma’.
Noviji razvoj
Nakon druge izborne pobjede socijaldemokrata 2011., tadašnja koalicijska vlada predvođena SDP-om otkazala je pokroviteljstvo komemoraciji u Bleiburgu, ali nakon pobjede Kolinde Grabar- Kitarović na predsjedničkim izborima 2015., kandidatkinje HDZ-a, te ponovne pobjede HDZ na parlamentarnim izborima iste godine, razmatra se obnavljanje Vladine potpore bleiburškoj komemoraciji. I tako, premda stvarna simbolična snaga tog događaja uvelike ovisi o ponašanju aktualne Vlade, on ostaje deklarativni dio hrvatskog nacionalnog identiteta. Pojmovi poput “Križnog puta” ili “Marša smrti” vrlo su se prošili i nedovoljno se kritiziraju u kontekstu komemoracije kod Bleiburga.
Literatura
Dietrich, Stefan (2008). Der Bleiburger Opfermythos. V: Zeitgeschichte. 35. letnik zvezek 5 S. 298-317.
Radonić, Ljiljana (2008). Vergangenheitspolitik in Kroatien – Vom Geschichtsrevisionismus zur Aufarbeitung der Vergangenheit? U: Zeitgeschichte. 35. letnik zvezek 5 S. 282-297.
Radonić, Ljiljana (2010). Krieg um die Erinnerung: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards. Frankfurt/New York.