Mit o Bleiburgu

Ulje na platnu namijenjeno prikazivanju zamišljenog masakra; u središte slike su vojnici i obitelji ubijene od strane partizana, u prvom planu i lijevo strani vojnici su odvedeni na (“marš smrti”), na desnoj strani i na gornjem dijelu slike je britanska vojska koja je izdala Hrvate (Izvor: nepoznato, vjerojatno zajednica Hrvata u izbjeglištvu/dijaspori).

Konzervativne sile svih usmjerenja svake godine se okupljaju pred spomenikom na Libuškom polju, sjećajući se tragedije koja se nikada nije dogodila – navodnog masakra na polju. Zna se za umiranje određenog broja ranjenika 14. i 15. svibnja 1945. u okolici Bleiburga, kao i za samoubojstva na Libuškom polju, primjerice ustaškog generala Tomislava Rolfa. Međutim, mit nastavlja živjeti u svijesti revizionistički nastrojenih osoba, a za hrvatski nacionalizam i neofašizam nepostojeći masakr predstavlja vrlo važan događaj.

Revizionističko oblikovanje mita

Središnji element izvedbe mita je fabricirana slika nepoznatog datuma nastanka, koja se svake godine nalazi na početku povorke prema Libuškom polju, a prikazuje Hrvate u bijegu od partizana, dok iznad njih lete britanski vojni zrakoplovi, a britanski vojnici ih promatraju ne djelujući, iako je zemlja napojena krvlju. Insinuacija je jasna – herojski hrvatski narod izdala je britanska vojska, a poklali partizani. Zanimljivo je što slika također prikazuje drveće kojeg tada na polju uopće nije bilo, a navodni masakr uspoređuje čak i s Holokaustom, dovodeći Hrvate u paralelu sa Židovima kao žrtvama nacističkog i kvislinških režima. K tome se poginuli nakon predaje domobranske vojske na polju kraj Bleiburga prikazuju kao mučenici u rangu Isusa, umrli da bi devedesetih uskrsnula hrvatska država. Tako je povijest Drugog svjetskog rata vezana uz događaje na tom mjestu potpuno iskrivljena, a “Bleiburg” interpretiran kao zločin protiv cijelog naroda.

Natjecanje uspomena

Devedesetih, za vrijeme autokratskog predsjednikovanja Franje Tuđmana, hrvatska politika promijenila se u korist “Bleiburga”, jer je sjećanje na stradanja u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac izjednačeno s tobožnjim događajima kraj Bleiburga, dok je ustaški genocid nad Srbima i Romima relativiziran. Nakon Tuđmanove smrti 1999. i silazk HDZ-a s vlasti 2000. godine, njegova revizionistička politika prema Jasenovcu je promijenjena, ali nacionalističko sjećanje na “Bleiburg” se itekako održalo, pa je to vrijeme obilježeno pokušajima krajnje lokalne desnice da ga nastavi izjednačavati s Jasenovcem. Ipak, obrat se dogodio 2003. kad je sljedeći predsjednik Stjepan Mesić osudio sve zločine počinjene u ime hrvatske države. HDZ, navodno reformiran pod vodstvom Ive Sanadera, sukobio se s nekima među vlastitim biračima kad je počelo uklanjanje imena ulica nazvanih po ustaškom ministru propagande Milu Budaku, ali i spornih spomenika. Sanader u Jasenovcu više nije spominjao “Bleiburg” te je kao premijer, kao i predsjednik Mesić prije njega, osuđivao ustaške zločine, ali je također uporno osuđivao zločine “oba totalitarizma”, “crnog i crvenog” te u biti nastavio s relativizacijom uspoređujući ustaše s partizanima.

Konkurentna sjećanja

Kao što je gore navedeno, za vrijeme Tuđmana, jugoslavenska je politika sjećanja bila potisnuta na stranu u dobro mita o Bleiburgu: Obilježavanje sjećanja na koncentracijski logor Jasenovac, izjednačili su s navodnim događajima u Bleiburgu i time pokušali relativizirati holokaust i genocid nad Srbima i Romima.

Nakon Tuđmanove smrti 1999. godine i nakon što je stranka HDZ 2000. godine izgubila na izborima, revizionistička se politika o spomenu na Jasenovac promijenila, a nacionalni skupovi u Bleiburgu nastavili su se bez promjena. Za to razdoblje je karakterističan pokušaj da se Jasenovcu namijeni ista pozornost kao i Bleiburgu. Revizionizam o ustaškim zločinima nije više bio tema nekolicine marginalnih aktera, nego i predsjednika države. Stranka HDZ, koju je reformirao Ivo Sanader, je nakon pobjede na izborima 2003. godine, nasuprot želji vlastitih birača počela uklanjati ustaške spomenike i preimenovala ulice koje su bile nazvane po ustaškom ministru Mili Budaku. Sanader u Jasenovcu nije više govorio o Bleiburgu, te je, kao Mesić, osudio ustaške zločine. Ali je on i dalje osuđivao zločine ‘crnog i crvenog totalitarizma’ i pokušavao relativizirati ustaške zločine, tako što ih je uspoređivao sa socijalističkim. Osim toga je nauk iz Jasenovca redovito povezivao s ‘domovinskim ratom’ u devedesetim godinama prošlog stoljeća i time pokušavao nadomjestiti ‘stari mit’ o ‘hrvatskoj tragediji’ u Bleiburgu novim mitom prema kojem su ‘Hrvati’ u devedesetim godinama prošlog stoljeća postali žrtve ‘novog fašizma’.

Noviji razvoj

Nakon druge izborne pobjede socijaldemokrata 2011., tadašnja koalicijska vlada predvođena SDP-om otkazala je pokroviteljstvo komemoraciji u Bleiburgu, ali nakon pobjede Kolinde Grabar- Kitarović na predsjedničkim izborima 2015., kandidatkinje HDZ-a, te ponovne pobjede HDZ na parlamentarnim izborima iste godine, razmatra se obnavljanje Vladine potpore bleiburškoj komemoraciji. I tako, premda stvarna simbolična snaga tog događaja uvelike ovisi o ponašanju aktualne Vlade, on ostaje deklarativni dio hrvatskog nacionalnog identiteta. Pojmovi poput “Križnog puta” ili “Marša smrti” vrlo su se prošili i nedovoljno se kritiziraju u kontekstu komemoracije kod Bleiburga.

Literatura

Dietrich, Stefan (2008). Der Bleiburger Opfermythos. V: Zeitgeschichte. 35. letnik zvezek 5 S. 298-317.

Radonić, Ljiljana (2008). Vergangenheitspolitik in Kroatien – Vom Geschichtsrevisionismus zur Aufarbeitung der Vergangenheit? U: Zeitgeschichte. 35. letnik zvezek 5 S. 282-297.

Radonić, Ljiljana (2010). Krieg um die Erinnerung: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards. Frankfurt/New York.